Sve do 1918.godine zemljište i zgrade sadašnjeg Centra Stančić bile su u vlasništvu grofova Drašković, koji su obitavali u neposrednoj blizini, dok su sadašnju lokaciju ustanove koristili za držanje konja i zaprega te svih potrebnih strojeva i alata koji su im služili za obradu oko 300 jutara polja i vinograda.
Tijekom 1919.godine u Stančiću je osnovana Državna ergela za uzgoj konja lipicanaca, koja je egzistirala sve do 1939.godine, kada se je započelo s izgradnjom i rekonstrukcijom objekata za prihvat kroničnih duševnih bolesnika iz današnje Psihijatrijske bolnice Vrapče.
Iz povijesnih dokumenata je vidljivo da se zapravo radilo o improviziranoj dječjoj psihijatrijskoj bolnici koju je od sredine 1942. godine do jeseni 1943.godine vodio Dezider Julius, ravnatelj Bolnice Vrapče, pripadnik židovske zajednice, koji se je ovdje sklonio kako bi se zaštitio od progona. U tome mu je svesrdnu pomoć pružio poznati hrvatski književnik Slavko Kolar, agronom i upravitelj poljoprivrednog dobra Božjakovina.
Po završetku rata, Ministarstvo za socijalnu politiku je 1955.godine donijelo odluku o preuzimanju zemljišta i objekata te je osnovalo Zavod za duševno zaostalu djecu i omladinu Stančić, kapaciteta do 60 korisnika., prvu ustanovu ovakvog tipa u Hrvatskoj.
U tom periodu započelo se je s intenzivnom gradnjom i prilagodbom postojećeg prostora. Trebalo je osigurati pitku vodu, izgraditi praonicu, kuhinju, osigurati adekvatan prostor za korisnike…Prostorije su se zimi zagrijavale loženjem kalijevih peći na ugljen koji se je dovozio konjskim zapregama s udaljene željezničke stanice u Božjakovini često blatnjavim seoskim putevima. Vrijedno je spomenuti i druge zanimljivosti . Do izgradnje praonice, rublje se pralo ručno i sušilo zimi na tavanima a ljeti na otvorenom prostoru. Zavod je većinu živežnih namirnica kupovao u Zagrebu a meso od privatnog mesara u Gračecu (selo u neposrednoj blizini Stančića). Dio povrća i mesa proizvodilo se u sklopu Zavoda. Najbliža veza sa Zagrebom bio je vlak. Na posao se putovalo pješke ili biciklom i najčešće su tu radili ljudi iz okolnih sela.
Uložen je ogroman napor u organizaciju rada jer stručnog kadra nije bilo, sve je trebalo organizirati uz skromna financijska sredstva, bez mogućnosti osiguranja stanova za osoblje, bez pristojnih prometnih veza i pristojnih plaća. Prvi stručni radnici (2 učitelja i odgajatelj) školovani na Pedagoškoj Akademiji u Zagrebu. Od zdravstvenog osoblja radilo je 5 bolničara i bolničarki sa završenim tečajem u Bolnici Vrapče, dok su neuropsihijatar i liječnik opće prakse u svojstvu vanjskih suradnika dolazili dva puta tjedno. Zavod je po osnivanju morao najprije smjestiti korisnike iz duševnih bolnica i specijalnih socijalnih institucija kako bi se rasteretili njihovi kapaciteti. Korisnici su smještavani bez dokumentacije, kategorizacije i rješenja. Bilo je to vrijeme stvaranja, vrijeme neiskustva, nedostatka stručnog znanja i pozitivnih primjera iz prakse. Permanentno se na raspisane natječaje javljao vrlo mali broj odgovarajućih kandidata, dok je broj korisnika neprestano rastao.
Bilo je teškoća oko nabave hrane, goriva i lijekova. Usluge raznih poduzeća često su se održavale na granicama egzistencijalnih potreba, najčešće uslijed loših prometnih veza za ono vrijeme vrlo neprikladne lokacije Zavoda.
Prijelaz sedamdesetih na osamdesete donio je znatna poboljšanja. Dobili smo prvi asfalt, prvi telefon a kočije su zamijenjene prvim automobilom. Stambeni prostori za korisnike i prateće pomoćno tehničke zgrade su obnovljene ili dograđene, a ustanova je zaposlila i prvi veći broj stručnih radnika. Korisnici su dolazili iz svih krajeva bivše države. Priliv novca postao je redovit, lokalne zajednice (općine) prilično su redovito podmirivale troškove smještaja svojih korisnika a tu je bio i priliv sredstava iz Republičkog fonda socijalne zaštite i Fonda solidarnosti, te su u troškovima smještaja i usluga sudjelovali SIZ-ovi zdravstva i prosvjete.
Nakon mnogih godina napornog rada, uz puno uloženog entuzijazma i samoprijegornog rada rukovoditelja i ponekog vizionara, te mnogih anonimnih ljudi, danas je Centar Stančić otvoren svima. Ne bez otpora, uspjeli smo skinuti rešetke i otvoriti širom vrata roditeljima, volonterima, studentima, pripravnicima i svim ljudima dobre volje. Simbolično i stvarno. Uspjeli smo u prvi plan istaknuti potrebe naših korisnika i osigurati im tako neizostavno i potrebno dostojanstvo.
