Od
rujna me možete vidjeti kraj Petre. Prije toga sam bila kod Damira koji me
naučio jako puno toga, a nas dvoje skupa naučili smo Petru puno toga. Ona i ja
smo sad terapijski tim u Centru Stančić. Radimo u Dnevnom centru Dugo Selo, kod
tete Snježane. Ja sam ona tamnija, kovrčava, malo niža kolegica. Petra ima
majice za posao s medvjedićima i slovima, a moja je žuta. Nekad imam i ukrase
na sebi. To nasmijava male i velike ljude oko nas. Jako volim veselje jer sam i
ja veseljak. Petra kaže da sam i potkožnjak. Nisam sigurna što to znači jer sam
baš jako dlakava.
Moj
zadatak je važan – ja sam tu da malim
ljudima pomognem da lakše postanu veliki. Učim s njima, igram se, mazim, uz
njih sam. Trudim se jer vidim da me trebaju. Moraju još puno vježbati i učiti,
a nekad im je teško. Volim im pokazati kako to može biti zabavno, a pokažem im
i trikove koje sam naučila. Kažu mi da nešto napravim i ja to napravim za njih,
a oni se onda smiju i daju mi nagradu. Nekad ležimo skupa ili sam im u krilu, sjedim
kraj njih dok pišu, crtaju ili čitaju – nekad čak i na stolici! Kad vide koliko
mi se sviđa priča prestanu se sramiti i čitaju ponosno kako bi i trebali.
Posebna mi je čast slušati njihove priče, a njihove divne slike držim iznad
svog mjesta na poslu. Volim i nakit koji mi rade pa me ukrase. Ostavljaju mi
poklončiće koji me iznenade sljedeći dan. Lijepo je što misle na mene i kad me
nema. Kad mi nešto donesu, sličice, igračkice, bilo što, ja to sve pregledam i nasmijem
se kad mi kažu što je to. Nekad ja nešto
donesem njima pa mi moraju reći kako se to zove, koje je boje, oblika,
veličine, čemu služi i slično. Volim im pokazati svoje igračke i što se s njima
može, a pokažem im i što se može s igračkama na poslu. Kad im veliki ljudi
slože poligon pomognem im prijeći ga. Jedva dočekam odvesti ih do kraja puta jer
je tamo nešto fora. Nekad je poligon stvarno zabavan, samo im to trebam
pokazati, a nekad su nesigurni, no sa mnom su hrabriji. Ja sam komunikativna pa
ih nekad i zapričam. Lomljenje i brojanje keksića je zabavna i fina aktivnost. Nije nam stran niti ples ni pjesma. Često
radimo na poslu neke stvari koje Petra prije toga sa mnom doma vježba. Bude baš
ponosna kad onda nas dvije naučimo to i male ljude raditi. Rade stvari za mene,
zbog mene. Meni kažu stvari koje nikome drugome ne kažu. A meni su vam oni
super baš takvi kakvi jesu. Vesele se i oni meni i ja njima, a u meni pronalaze
i utjehu. Kad Petra donese one najmanje ljude ja sam najmirnija, najnježnija i
najstrpljivija na svijetu. Oni još ne znaju gdje nekog kao ja smiju dodirivati,
a gdje ne, koliko jako mogu primiti… Nisam niti ja to znala kad sam bila
mala. Petra ih uči tome uz još puno toga, a ja joj pomažem. Kad uče sjediti ili
hodati na dvije noge pazim da ne padnu, kad bace stvari odem po njih, a kada
plaču dođem im obrisati suze, smirim ih. Petra tad kaže da sam nevjerojatna. Ni
to ne znam što znači, ali sretna je kad to govori pa sam sretna i ja. A i mali
ljudi su puno bolje.
„To je to.“ rekao bi Damir. Zato vam mi i
jesmo tim u Centru Stančić. Ja to znam jer ja sam pametan pas. Oh da, jesam li
zaboravila spomenuti da sam pas? -Genijalan, kaže Petra.
p.s.
Petra i ja smo nedavno položile ispit. Petra je pokazivala znakove stresa, ali
ja sam znala da će sve biti u redu. Znali su i kolege u Dnevnom centru pa su
nam pripremili darove i tortu samo za
mene. Hvala im što su vjerovali u nas. I hvala na torti, bila je mljac!
Pozdrav velikima i malima, pusa,
Megy, terapijski pas